Prema cjelovitoj slici Podgorja

Senjski zbornik, broj 44 za 2017, u cijelosti je na 622 str. posvećen Podgorju. Izdavači su Gradski muzej Senj i Senjsko muzejsko društvo, stožerne adrese u poslovima istraživanja kulturne baštine grada Senja (s malim g) i Grada Senja (s velikim G). Zbornik je nastao na podlozi radova prvi put priopćenih na znanstvenom skupu, održanu u Senju u listopadu 2016. Skup je održan na temelju pripremnih dogovora između Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i Grada Senja, točnije tadašnjega gradonačelnika Darka Nekića i Blaženke Ljubović, ravnateljice Gradskog muzeja Senj. Osim nekoliko znanstvenika iz sama Instituta Pilar, u radu skupa sudjelovalo je i više znanstvenika i profesora iz Senja, Zadra, Zagreba, Rijeke, Gospića i Otočca. Na popisu je ukupno 47 autorskih imena. Oni potpisuju 31 znanstveni i stručni rad. U zborniku je objavljeno i jedno sjećanje u povodu smrti Srećka Božičevića, velikoga hrvatskog speleologa koji je istraživao hrvatsko podzemlje, kako sam piše, „od Istre do Dubrovnika, od Kutine do Palagruže“. Istraživao je, dakako, i velebitski krš, a bio je i suradnik Senjskog zbornika.

Osnovna, iako posve gruba, razdioba sadržaja zbornika pokazuje kako su u njemu najbrojniji radovi iz dvaju područja. To su povijest i kultura (uključujući i književnost). Povijesni radovi pokazuju da Podgorac živi u rijetko naseljenu krajoliku bogatu špiljama i pticama između Velebita i Jadrana u tisućljetnom kontinuitetu od prapovijesti i antike preko srednjega i novoga vijeka do Domovinskog rata i suvremenosti. Živi i opstaje u paradoksu specifičnosti životom ispunjenim emocijama i kušnjama, tradicijom i običajima, predajom i pričama, u kutu nikom na putu, stoljećima više gladan nego sit. Povezan s Katoličkom crkvom i školom, svojim govorom i književnosti, čvrsto je oslonjen na padinu i blago okrenut prema pučini. Radove koji obrađuju pojedine teme u kulturi korisno je razdijeliti na tri osnovne skupine: književnost, graditeljska baština i tekstovi o kulturnoj baštini uglavnom etnologijskog podrijetla (primjerice, Mirjana Trošelj). Čitatelju tih radova nameću se tri osnovna zaključka. Prvo, povijesno i kulturno nasljeđe Podgorja nije dostatno istraženo. Taj je manjak, u biti, dio širega razvojnog posustajanja, pa i propadanja, lokalnih društava na tom području. Drugo, većinski dio ruralne graditeljske baštine izložen je propadanju, bez obzira što na normativnoj razini postoje različite uredbe. Posebno su tim propadanjem pogođeni graditeljski sklopovi u teže pristupačnim, danas već i napuštenim naseljima. Treće, na podgorskom je području rođeno ili djelovalo više književnih i znanstvenih imena, ali je njihova prisutnost u javnom znanju o hrvatskom društvu skromna.

Teritorijalna „kopča“

Demografska raščlamba uvrštena u ovaj Zbornik potvrđuje i prije ostalih analiza kako podgorska naselja – propadaju. Stanovništvo je staro, starije od hrvatskog prosjeka (a i on je star), malobrojno je i teritorijalno raspršeno. Većinom je koncentrirano u Senju i, znatno manje, u Karlobagu. Ukupni broj stanovnika u spomenuta dva naselja obuhvaća oko 50% ukupnog broja stanovništva na cijelom podgorskom području. Već te činjenice dovode u ozbiljnu sumnju eventualne optimistične scenarije budućeg razvitka.

No ekonomske analize i radovi o sociokulturnom identitetu sugeriraju kako takvih mogućnosti ima. I SWOT-analiza (odnos mogućnosti i zapreka na lokalnoj i translokalnoj razini) prometnih stručnjaka sugerira takve mogućnosti. Tri se ključne zamisli mogu izlučiti iz tih radova. Prvo, potrebno je dugoročno mijenjati simboličnu vrijednost područja u nacionalnoj viziji hrvatskoga teritorija. Tu se nude dvije figure: Velebit kao „sveta“ hrvatska planina i Podgorje kao teritorijalna „kopča“ između primorskih područja na hrvatskom jugu i primorskih područja na sjeveru. Drugo, potrebno je sastavnice gospodarskog, kulturnog i znanstvenog razvitka na području integrirati kao specifični klaster (grozd), koji će se u igrama tržišne konkurencije moći, makar na nacionalnoj razini, brendirati, dakle doživljajno i kvalitetom diferencirati prema drugima. Treće, treba se u oblikovanju budućeg razvitka osloniti na dvije skupine djelatnosti: prva skupina obuhvaća djelatnosti s korijenom u raspoloživim teritorijalnim mogućnostima (neke vrste poljodjelstva, stočarstvo, turizam, napose zdravstveni, manja poduzeća naslonjena na drvnu ponudu iz gackog i ličkog susjedstva i sl.), a druga različite djelatnosti koje proizlaze iz stručne i znanstvene kompetencije akumulirane na području (primjerice, alternativne energije i nove tehnologije). Prisutnost dva nacionalna parka (Sjeverni Velebit i Nacionalni park Paklenica) te Parka prirode nameće posebnu „gramatiku“ obzirnosti spram prirodne osnove, ali i spram sociokulturne baštine. Zahvaljujući tomu, moguće je učinkovito staviti pod nadzor tendencije masovnosti, posebno jake u turističkom sektoru. Pritom se, dakako, nameće i potreba racionalne provjere pojedinih režima zaštite kako ne bi bili svrha sami sebi, neovisno o posljedicama koje na području izazivaju.

Jedno od važnih uporišta razvojne orijentacije jest i ponovna (re)integracija primorske odnosno pomorske odrednice Podgorja u razvojne procese. Podgorje je po svom ključnom određenju – primorje. Tu se, kako je rekao F. Braudel, more ulijeva u planinu. Na tu razvojnu obvezu upućuju u svojim analizama i autori prometnih radova, zagovarajući obnovu pomorskog javnog prometa duž podgorske obale. Na toj podlozi mogle bi se obnoviti ili uspostaviti integracijske mreže sa sjevernojadranskim otocima s kojima je tijekom povijesti Podgorje surađivalo.

Obnova primorskoga razvojnog pročelja Podgorja, dakako, ne oponira sustavnom pristupu razvitku kontinentalnih prometnih veza i spojeva područja s glavnim, sada već učvršćenim, prometnim pravcima. O tome kompetentno govori npr. Ivan Legac. No osim te dvije, uvjetno rečeno, skupine prometnih mreža, prometaši sugeriraju i sustavnu obnovu pješačkih i konjskih putova od morske obale preko velebitskog oboda prema Gackoj i Lici. Uklopljena u turističku razvojnu strategiju, napose u strategiju razvitka zdravstvenog i planinarskog turizma, ta obnova zadobiva praktičnije i izvedive obrise.

U nekim radovima, na tragu uvida u demografsko propadanje Podgorja, aktualiziraju se pitanja o lokalnom subjektu razvitka te se uzima u obzir ključna uloga mjesne samouprave, Grada (s velikim G) Senja i općine Karlobag. U drugim radovima ističe se važnost LAG skupina (kratica za lokalne akcijske grupe). Koliko je vidljivo iz raspoloživih činjenica, takve se grupe na podgorskom području nisu nametnule kao važni sudionici u oblikovanju strategije razvitka. Rasprava o takvim sudionicima mjesnog razvitka „odozdo“ nužno vodi prema raspravi o unutrašnjem sastavu podgorskog društva. Raspoloživi podaci pokazuju da treba razlikovati tri osnovne skupine: stalno prisutno stanovništvo, dijaspora (tuzemna i inozemna) i povremeni stanovnici (vlasnici tzv. kuća za odmor). Ukupni razvojni potencijal podgorskog društva trebao bi se, dakle, „amalgamirati“ suradnjom tih triju skupina.

Obuhvatnija uporišta

Na taj se način, posredno, razvojno pitanje Podgorja zapravo temeljito redefinira. Njegova cjelina izmiče sektorskim varijacijama (ekonomija, promet, demografija) i kreće se prema četiri obuhvatnija uporišta. Prvo, pitanje o daljem napretku Podgorja nije pitanje o tome kako postojeći model razvoja usavršiti i učiniti konkurentnijim. Naprotiv, javlja se obuhvatniji imperativ revitalizacije, koji jednako pogađa sve tri glavne razvojne razine. Drugo, na nacionalnoj razini nameće se zahtjev za „priznanjem“ Podgorja kao kopče južnog i sjevernoga hrvatskog primorskog poteza, a uz to i kao područja uključena u posebni simbolički poredak nacionalnog reda, povezan sa simbolizmom Velebita. Tomu „sretno“ izlaze ususret postojeći režimi zaštite prirode, ali čini se ne i režimi aktivne zaštite kulturne baštine akumulirane na području. Treće, na županijskoj razini nameće se zahtjev za integriranjem u klaster (grozd) mjesnih i regionalnih djelatnosti, koji bi se prema van mogao valjano brendirati, odnosno pretvoriti u uporište modernoga razvojnog identiteta područja. Četvrto, na mjesnoj, gradskoj i općinskoj, razini nameću se zahtjevi za izgrađivanjem primjerene institucijske konfiguracije. Kakva je sada, ona pogoduje uglavnom proračunskoj „homogenizaciji“ područja, ali ne i razvojnoj. Zabilježeni uspjesi Razvojne agencije u Senju mogu se u tom kontekstu promatrati kao dobri početni impulsi. No spomenuti imperativi revitalizacije, a ne tek „konvencionalnog“ nastavka razvitka, nameću kritičko istraživanje korisne institucijske mreže kako po okomici: mjesno društvo – županija – nacionalna razina, tako i po obzornici: mjesno društvo – dijaspora – povremeni stanovnici.

Promatran iz skicirane perspektive, ovaj se zbornik nameće kao svojevrsni stručno-znanstveni događaj. Nije on događaj po afirmaciji javnih znanja koja su dosad bila nepoznata u Hrvatskoj. Ali jest događaj po tome što ističe važnost jednog razvojno posustala područja u teritorijalnom „srcu“ hrvatske države, po tome što afirmira težnju k multidisciplinarnom pristupu analizi područja i po tome što aktualizira potrebu za istraživanjem i afirmacijom alternativnoga pristupa mjesnom razvitku. Budući da je u Hrvatskoj više razvojno posustalih područja, dopušteno je zaključiti kako kritičko čitanje tekstova u Zborniku nudi i svojevrsnu dodanu vrijednost razvojnim sudionicima na tim područjima.